falling to pieces Ono što nisam. Laži i prijevare. Iluzije. Želje. Snovi. Koja je granica? Postoji li uopće? Ljudska psiha je iznimna. Sve se može gledati s više aspekata. Sve se može objasniti. Svaki postupak. Svako djelo. Potisnute želje. Što čini podsvijest? Kako doći do rješenja prije počinjene štete? Od kuda krenuti? Što točno želim? Zatvorila sam se. Pa otvorila svijetu. Čitala. Pitala. Istraživala sebe i okolinu. I dalje nemam odgovora. Mnogo interesa, a nigdje konačnog odgovora. Kvalitetnog i zadovoljavajućeg. Samo sivilo. Sve nijanse sive u mojoj okolini. Ništa nije crno-bijelo. Iluzije. Tuga. Iluzije. Pa tuga. Pa strahovi. I tako u tom začaranom krugu već godinama. Počinjem se gubiti. Ne znam što ni kako. Izmišljam. Stvaram svoj savršeni svijet. To ne može biti dobro. Nešto ne štima sa mnom. Stojim ukopana na mjestu. Sama. Izgubljena. Ljudima trebaju priče. Pa makar temeljene na lažima. Sve dok ne znaju da su to laži. A kada saznaju, naljute se. Ljudski rod me fascinira. Koliko god da me rastužuje i baca u nekakvu depresiju. Nije to depresija. Nego praznina. To je bolji opis. Istina je sve što sam rekla. Ali ni sebi to ne želim priznati. I opravdavam se. Samoobmana je najbolji način preživljavanja. Netko kome ne znam ime je jednom to rekao. Jedina osoba koja je rekla nešto suvislo. Dakle. Živim u izmišljenom svijetu. I to je valjda to što trebam činiti. Istraživati ljude. Raditi pokuse. Koliko god da nije moralno, zabavno je. Povrijedila sam danas jednu osobu. Nije mi bilo žao što sam to učinila. Nego mi je bilo žao što me otkrila jedna druga osoba. Nisam smislila dovoljno dobru priču. Bila sam ljuta na sebe. Čini li me to lošom osobom? proces asocijalizacije Kao što sam već davno rekla, imam nekih psihičkih problema. Odnosno jedan mali problem. Stvarno je nezgodno kada počneš mrziti ljude oko sebe, egoizam dođe na poprilično visoku razinu pa smatraš da su svi oko tebe glupi, gadi ti se najfrendica, želiš se zatvoriti u svoja 4 zida i psovat sve šta ti padne na pamet. To je stvarno nezgodno. Mrziš svoju obitelj, doma se ne osjećaš ugodno, bježiš s ovog svijeta u svijet snova i iluzija, stalno tražiš nove osobe za svoj život, a te osobe zamrziš nakon 2 dana, pa ih opet odbijaš od sebe i šalješ u kurac. itd. Nezgodan je takav način života. Zato je divno kada možeš uzeti 5 dana pauze od svijeta i života. Stvarno je divno. Uživaš u svježem zraku koji nije zagađen dimom cigareta i smogom. Osjetiš ledeni vjetar na koži. Sunce. Planine. More. Sol. Bol u vratu. Čitaš knjigu i shvatiš da je dobra. Bez stresa. Bez obveza. Asocijalizacija je divna. Ne bi bila divna da nemam barem malo fejsa ili maila. Da ne mogu vidjeti neke slike itd. Ovako je naprosto divno. I baš sam sretna. .... opsjednutost nitko nikad neće saznati za pola mog života. to je ispravno i dobro. ne želim da svi sve znaju. tada počinju kružiti glasine. jedna večer. ništa se nije dogodilo. ni poljubac. nikakva nježnost. samo jedan zagrljaj jer je bilo ledeno hladno. ugodno pričanje unedogled i poneki posebni pogled. sjećanja na leptiriće u trbuhu. mala neugodna situacija na kraju večeri. bez pozdrava. od onda ni traga ni glasa. čudno, jer grad nije velik. slučajno sam ga našla na fejsu. blaženi fejs. ponekad se pokaže i kao korisna stvarčica. stalno gledam u fotografiju. ne mogu prestati. za svaki slučaj dolazim preko svog drugog profila. nemam petlje dodati ga za frenda. mi nismo nikakvi frendovi. nikad bili, nikad ni nećemo. najvjerojatnije. a stvarno ga želim vidjeti. ima tako lijepe ruke. i oči. i kosicu. samo jednom da ga vidim. nije mi potrebno ništa više. plače mi se. sve je više manje dobro krenulo. i sada ovo. katastrofa. dečko koji mi se sviđa je gej. ali provela sam predivni dan s njim. najbolja frendica je ljubomorna. ili ne znam što. ljuta. drugi frend niti ne javi ništa. ovo zvuči kao loša tinejdžerska serija. a u principu je stvarni život. pa kako ja to živim?!  strah? jedne lijepe večeri u mjesecu svibnju upoznala sam jednog tipa. simpa lik, nizak, pričljiv i ne previše zgodan. ja sam, eto, bila malo pripita i pričala svašta i kao iz zajebancije rekla kako se zovem na fejsu. kad eto, slijedeće popodne skužim da me je dodao za frendicu. cool. mislila sam. ionako nemam ništa previše privatno na tom fejsu. nema veze šta me je dodao. nismo se javljali jedno drugom neko vrijeme. i onda sam mu iz zajebancije poslala poruku na zid kao i svim ljudima koje sam upoznala te večeri. nešto kao "bok! pozdrav u prolazu!". takvo nekakvo sranje. i onda je sve krenulo. javljao mi se neko vrijeme. htio da idemo van. na kavu. pa smo nešto kao i planirali, ali to je sve ostalo samo na planu jer.. ne znam više. ili je on otišao negdje ili ja. i opet preko ljeta vidim ja njegovo ime sa strane na fejsu, pa da se malo javim. slijedi opet neka moja glupa poruka i onda opet naše dopisivanje. naravno, ja njemu opet cijelo vrijeme nalazim izgovore da ne idem s njim van ili na kavu. jednostavno iz razloga što ne znam o čemu bih pričala s njim. a on me stalno zove van. i nikako da odustane od te namjere. onda mu se neko vrijeme nisam javljala. opet. i nakon sto godina ja budem na chatu. i javi mi se. i sad me opet zove da idemo van. cool. ja opet kažem ne. da sam bolesna. a ovaj put stvarno i jesam. hmm. i nije mi drago. baš sam u kurcu. no da. šta sam pričala. dakle. što da ja mislim o njemu? djeluje kao ful ok tip, ali opet. zašto baš ja? ili još bolje pitanje na koje nikad neću dobit odgovor: zašto me tako ne salijeće neki dečko koji se meni stvarno sviđa? sve u životu mora bit tako komplicirano i jednostavno. a sve to u isto vrijeme. ahhhh.......  ... što dobijem ako razmišljam o životu? bolnu istinu da je svijet okrutno mjesto u kojem je jedini cilj preživjeti dan. iz dana u dan, od mjeseca do mjeseca, od godine do godine, živim već skoro 18 godina. sada bi netko mogao reći da ne znam još ništa o životu. haha. good joke. znam mnogo. znam da je trenutno 90% ljudima život mrcvaljenje za lovu kako bi se mogli prehraniti, platiti stanarinu, režije, školovanje. znam i da ako idem na faks još pet godina, da mi diploma neće nimalo pomoći pri zapošljavanju. znam i da ako želim studirat moram naći posao jer mi starci nemaju love da mi plate školovanje. znam i da mi je život stao na jebeno ništa i da što god napravim, ne mogu ga pokrenuti. znam i da sam zajebala onako žešće jednu meni iznimno dragu osobu iz sebičnih razloga. žalim za tim, ali to ne mogu promjeniti. za mene je svijet stao. opet sam upala u onu šugavu melankoličnu kolotečinu kojoj se ne nazire kraj. nešto me mora onako žešće zdrmat da se probudim. vježbanje mi ne pomaže. učenje mi ne pomaže. ljudi mi ne pomažu. kurac. kako je moguće da sama sebe živciram? da me vlastita prisutnost duha živcira? da se ne mogu podnijet niti u jednom trenutku? da iako sam svjesna da nešto NE SMIJEM napraviti, svejedno napravim tu odvratnu stvar? kako postati normalan? na to pitanje trebam odgovor. kako u posljednje vrijeme razmišljam o životu, shvatila sam da ću zauvijek ostati sama. nikog ne mogu zadržati uz sebe jer ih ja sama odbijam. ako se s nekim dobro upoznam, nakon nekog vremena ga jednostavno odbacim. ko iskorištenu olovku. prijateljstvo i ljubav bi trebali biti snažne veze koje pomažu ljudima u teškim trenucima i u teškim vremenima, veze koje im daju želju za životom, za novim danom. ja nemam nekog takvog. već sam dva puta zajebala. što dobijem ako razmišljam o životu? lost in illusion kako ljudima objasniti što želiš od života? zašto svi uvijek sve protumače onako kako im paše? čemu ja uopće živim i koja je moja zadaća na ovom svijetu? dođu dani kada ne znam što mislim. kada imam osjećaj da mi život kliže kroz prste, sve mi leti ispred očiju, ne mogu pratiti ovaj način života. a opet, ima dana kada sam sretna što postojim. kako nikad ne mogu naći onu "zlatnu sredinu"? danas sam shvatila da sam pogriješila vlastito zanimanje. da imam puste želje koje se nikad neće ostvariti. željela sam biti umjetnica jer sam mislila da ću uspjeti. danas sam shvatila da sam se upustila u jednu odvratnu kolotečinu kojoj nema kraja. ne mogu se pomaknuti s mrtve točke. postoje želje, ali ih ne mogu ostvariti. ne mogu postići ono što želim iz razloga što nisam dovoljno dobra. danas sam shvatila da ne poznajem vlastitu sebe i da želim postati nešto za što očito nisam stvorena. kako krenuti dalje kad gledaš kako sve postupno propada? kako naći riječi koje bi te pokrenule da nešto napraviš po pitanju vlastitog života? osjećam se ko da letim. letim između svih ljudi i ne znam šro sam. ne znam koji je moj smisao. |
Linkachi... :)
×norkica×
Credits Design: murderscene Base Code: doughnutcrazy |
